Pizze i dnevna jela.
Svaki dan, za vas.

Kad sam s kolegama iz redakcije prvi puta otišao ručati u Maslinu, a ima tome nešto više od dvije godine, bio sam uvjeren da idemo u još jednu od mnogih bezličnih zagrebačkih pizzeria, kojoj je jedina prednost blizina našeg ureda. No, čim sam zakoračio u jednostavno, ali vrlo ukusno, uređen prostor, osjetio sam se, naprosto, ugodno, a čak prije nego sam kušao hranu, pomislio sam kako bi onamo bilo dobro ponovo doći. U to vrijeme „Maslina” je doista bila samo pizzerija; na dopadljivom menuu, zapravo komadu plastificiranog kartona, rukom je bio ispisan popis desetak vrsta pizza, lasagna i druge tjestenine.

Pizza je bila sjajna: tanko, prhko tijesto, dobri sastojci, prava rajčica, maslinovo ulje... Dakle, bitno drugačije nego na drugim sličnim mjestima gdje je pizza prije pita, a vlasnici vam nastoje podilaziti tonama naribanog gumastog podravca na otužnom disku od ukišla tijesta. Prošle su od tada, dakle, više od dvije godine, i odlasci u „Maslinu” u pauzi za ručak postali su nešto samo po sebi razumljivo. Na naša česta zanovijetanja - primjerice: „Zašto nemate salate”? - vlasnici samo bi se tajanstveno nasmiješili i odgovorili: „Bit će, bit će...”

I doista, „Maslina” je, u međuvremenu, prerasla u pravi mali restoran, a da mi to, uzimajući stvari zdravo za gotovo, nismo ni primjetili. Ne samo da su ponudu proširili salatama nego su se na menuu odjednom našla i „prava” jela, poput pašticade, srnetine s njokima, hobotnice na salatu ili - što je u Zagrebu doista jedinstveno - na brudet, pilećeg filea, ramsteka, viške pogače, raznih fritaja, rižota, slastica...

Škvadru iz „Masline”, a oni to doista jesu - jedinstvenu gastro-sinergiju osjetit ćete čim ih prvi puta posjetite - predvode: u kuhinji barba Ive Kalebić, koji je punih 38 godina radio kao brodski kuhar na svim svjetskim morima, te vlasnici Neno i Pero, majstori za pizze i pogače - ako ste u nedoumici za koju biste se pizzu odlučili, slobodno to prepustite njima; nerijetko su nas oduševili svojim jednostavnim, ali vrlo ukusnim kreacijama.

Momci iz „Masline” svoj su posao razvijalo malo-pomalo, nastojeći ga ni u jednom trenutku pretvoriti u ponudu podgrijanih jela. A mogli su, jer im, stjecajem okolnosti, gravitiraju gotovo sve hrvatske novinske redakcije, a i one televizijske, s obližnjeg Prisavlja, pa o popunjenosti, osobito u vrijeme ručka, nisu morali previše brinuti. Štoviše, dečke smo doista jedva uvjerili da gostuju u našoj gastro-rubrici. „Bojimo se da zbog prekapacitiranosti ne trpi kvaliteta naše hrane”, branili su se. I ponuda pića u „Maslini” bitno je bolja nego što to čovjek očekuje od mjesta koje je u osnovi samo pizzerija. Uz kvalitetnu ponudu piva (jedno od malobrojnih mjesta u gradu gdje možete popiti točeni, tamni ili svijetli, Zlatorog), i vinska karta je vrlo solidna: Plenković, Enjigi, Zdjelarević, Krauthaker... Po našem guštu nedostaje jedino veća ponuda istarskih vina, s obzirom na to da je u ponudi dosta istarskih jela. Ne želite li ručati ili večerati u društvu ljudi iz medija, „Maslinu” vam preporučamo kao idealno rješenje za vikend.